Problem sa PISA testovima
Naš sistem obrazovanja ima ciljeve koji nemaju nikakve veze sa vrstom znanja i sposobnosti koje meri PISA
PISA testovi su medjunarodni ispiti iz matematike, čitalačke pismenosti i poznavanja nauke koji se svake tri godine sprovode u sve većem broju (85 ove godine) zemalja sveta, pa i kod nas. Pošto sva deca rade iste testove to omogućava uzbudljiva rangiranja i lako poredjenje izmedju država. A, ko još želi ima da ima manje poena od komšije? Iz tog razloga, ova naizgled beznačajna tehnikalija u svetu obrazovanja uveliko utiče na nastavne programe i školsku svakodnevicu miliona dece širom sveta.
To je slučaj i kod nas. “Zašto je Srbija toliko daleko od najboljih”, “Svaki treći učenik je funkcionalno nepismen” samo su neki od naslova koji su pratili rezultate testiranja 2019. godine (za ovo iz 2022 još nema rezultata). Tada smo, u konkurenciji 79 zemalja, osvojili 47. mesto iz matematike i nauke, i 48. iz čitalačke pismenosti. Na sva tri testa rezultati (redom 448, 440 i 439) su bili ispod proseka od 500 poena. Zašto?
Prvo, zato što mi ne želimo, i za to imamo dobre razloge, da svi naši srednjoškolci znaju matematiku, da se bave naukom i da dobro analiziraju tekstove. PISA testovi se sprovode na uzorku dece stare 15-16 godina - u najskorijem uzorku iz 2022 se nalazilo 178 srednjih stručnih škola i gimnazija i 15 osnovnih škola koje su izabrane metodom slučajnog uzorka. Većina dece u našem uzorku je, dakle, krenula potpuno drugim putem - putem na kojem im ni matematika ni fizika ni biologija a ni neke velike analize tekstova neće biti potrebni. Mi teramo nekog, ko je izabrao da, na primer, bude frizer (vrlo korisna i, za mnoge, ispunjujuća profesija) da radi ispit iz matematike, i onda na osnovu njegovih rezultata na ovom ispitu zaključujemo: menjajte program, vidite da deca ne znaju matematiku!
Dakle, kao prvi korak, iz uzorka bi u startu trebalo izbaciti sve djake osnovnih i stručnih škola, i fokusirati se samo na rezultate djaka u gimnazijama. Apsurdno je porediti se sa drugima u ostvarivanju cilja koje mi - naš sistem obrazovanja, naši nastavni programi, naši nastavnici, djaci i roditelji - oupšte ne pokušavamo da ostvarimo.
To nije kraj. Testovi koji su deplasirani za djake u srednjim stručnim školama su prelaki za djake u gimanzijama. Pogledajte primere zadataka iz matematike. Tu nema funkcija, polinoma, skupova. Jedino procenti i Pitagorina teoroma zahtevaju gradivo koje se pokriva posle četvrtog razreda. Situacija sa naukom je još drastičnija. Naša deca koja upisuju prirodni smer u gimnazijama uveliko barataju hemijskim reakcijama; anatomijom i fiziologijom raznih vrsta organizama; geografskim kartama. Ništa od toga nije predmet ovih ispita, koji ne zahtevaju skoro nikakvo predznanje.
To ne znači da su testovi laki: oni nisu laki, ali ne zato što mere neko znanje koje naši programi nisu adekvatno pokrili, već zato što su vrsta testova inteligencije, sa kojima imaju jako visoke korelacije. Mi teško da ćemo moći mnogo da se popravimo na ovim testovima. Uostalom, ta rangiranja se vrlo malo menjaju, i kao i na testovima inteligencije, svake godine, u svim oblastima, su azijske zemlje u vrhu. Ali treba da razumemo da, za naše djake u gimnazijama, ovi testovi imaju “nizak plafon” - oni na njima ne mogu da se dovoljno iskažu u odnosu na pametnu decu iz drugih zemalja koja manje znaju. Time se naš plasman efektivno vuče na dole.
U korenu celog problema je prosta činjenica da naš sistem obrazovanja ima ciljeve koji nemaju nikakve veze sa vrstom znanja i sposobnosti koje meri PISA. Kada se naša deca onda podvrgavaju ovoj vrsti ispita, dobijamo zbunjujuće rezultate - od dece koja se ne spremaju za ove testove se očekuje previše, a od onih koji se spremaju, premalo.
Naš školski sistem je baziran na realističnom razumevanju razlika u akademskim sposobnostima i interesovanjima. On deci daje osam godina da te svoje sposobnosti i interesovanja shvate i demonstriraju, a zatim ih usmerava. Ovo mu omogućava da, iz dece koja će ići na fakultet i baviti se profesijama za koje je fakultetko znanje potrebno, u što kraćem periodu izvuče maksimum. Oni dosta uče, dosta znaju, polažu teške prijemne ispite za fakultete i njih ulaze sa visokim nivoom znanja, koje im omogućava da ih prilično mladi i završe. S druge strane, deca koja će se baviti profesijama za koje fakultetska znanja nisu neophodna se, sa tim ciljem, i školuju. Tako i oni svoje školovanje završavaju mladi, i sa jasnom slikom profesije i života koja ih čeka.
Suprotno tome, PISA indirektno nagradjuje školske sisteme u kojem do diferencijacije dolazi mnogo kasnije, o kojoj se sva deca obučavaju u svim predmetima ali i provlače bez ozbiljnog znanja i učenja. Ovaj manjak diferencijacije onda školovanje produžava, jer prava obuka za buduće profesije kreće tek posle srednje škole, ili, sve češće, posle fakulteta.
Ako ćemo već da izvlačimo zaključke iz testiranja, najadekvatniji testovi za proveru znanja naše dece i mladih su naši sami prijemni i maturski ispiti. Rezultati i trendovi na ovim ispitima daju više nego dovoljan uvid u kvalitet školovanja dece u Srbiji.