Skoro da nema roditelja školske dece koji Vam se neće požaliti na svog neprijatelja broj 1 – mobilni telefon. Ako ih pustite, deca ce konstantno biti na telefonoma; ako im postavite ograničenja, svadjaće se. Ako im date malo, tražiće više; ako im ne date mobilni telefon će im postati smisao života ili će prosto koristiti tudje. Roditelji prolaze kroz stalne cikluse oduzimanja i vraćanja, postavljanja uslova i njihovog ignorisanja, zacrtavanja datuma kada će se telefon dobiti i njegovog pomeranja. Jer, nijedan roditelj ne može da misli na telefon 24 sata dnevno. Ali, deca, izgleda, mogu.
Problem mobilnih telefona je doveo do uverenja da je u pitanju ovisnost ne toliko drugačija od ovisnosti od raznih narkotika. Moram da kažem da nisam neki pristalica ove terminologije. Droga ili kocka mogu da se u potpunosti isključe iz života. Ali telefon Vam je, makar kao odrasloj osobi, a sve više i kao detetu, prakično neophodan za normalan život. Po tome, on mnogo više liči na hranu - nešto što je neophodno za život ali istovremeno i često iskušenje u kojem se lako pretera.
Iako svakodnevno višečasovno korišćenje telefona stvara odredjenju vrstu navike, za intenzitet te navike nije presudan sam uredjaj. Deca (a i odrasli) su na telefonima zbog onoga što na telefonima rade - mobilni telefon je tu samo sredstvo, a ne cilj.
Šta to, onda, deca rade na telefonima?
Deca se preko telefona (kompjutera ili tableta) pretežno igraju i druže. To naravno nije ono igranje i druženje iz starih dobrih vremena - ne penju se na babinu šljivu, niti igraju žmurke po haustorima. Ali, ni kompjuterske igre nisu ono sto su nekad bile.
Upoznala sam se sa nekim od tih igara i preko svoje dece. Primera radi, u jednoj veoma popularnoj igrici za mladji uzrast, deca gaje životinje koje se legu iz različitih jaja. Istovremeno, igrači životinje, jaja i preostali inventar mogu i da razmenjuju. Vrednosti pojedinačnih životinja su komplikovana kombinacija ranga, starosti, izgleda, trenutne mode pa te razmene zahtevaju prilično razmišljanje. I ugri čak postoje i razni prevaranti i prosjaci – igrači koja tvrde da im je umro brat ili da boluju od neizlečive bolesti i koje može da uteši samo neka vredna životinja. I ovo su samo najosnovniji elementi.
Dakle, u pitanju je igra koja zahteva prilično visok nivo kognicije i socijalnih veština od malog deteta i nije ništa manje kreativna od pravljenja torti od peska. A ima ih još bezbroj daleko složenijih. U stvari, ne iznenadjuje me prilično čest empirijski nalaz da je igranje kompjuterskih igrica povezano sa rastom inteligencije (da, sa rastom).
Kada deca udju u Roblox (popularna platforma są ogromnim brojem igrica) izlistaju im se njihovi prijatelji koji su trenutno tu, i igre u kojima učestvuju. To je u stvari vrlo slično onome kad su deca izlazila napolje pa se igrala sa decom koju zateknu u dvorištu. Moje tri ćerke su igrale virtuelne žmurke u Robloxu sedeći u istoj sobi, svaka sa svog uredjaja.
Naravno, nema tog momenta fizičke aktivnosti koji je važan, ali ni raznih opasnosti koji ga prate. Nikoga nije pregazio automobil niti mu se uvukao krpelj dok je igrao igrice u fotelji. Neće mu pasti drvo na glavu niti ga rastrgnuti nečiji pitbul. Neće se otrovati pečurkama ili biti kidnapovan. Često se izvlače statistike da su deca danas bezbednija nego ikad, ali to je delom i zato što više vremena provode kod kuće, sada sa telefonima, umesto da tumaraju šumama i livadama ili napuštenim gradilištima. Stoga je i briga o zavisnosti od telefona zamenila neke druge roditeljske brige.
Neko moje pravilo, za koje bih rekla da je dosta lakše za sprovodjenje od zabrane uredjaja, je da deca ne smeju da imaju društvene mreže. Drugi neki element je da im je dan pun raznih obaveza pa nemaju toliko vremena za telefon. Često se može čuti da deca sada imaju previše organizovanih obaveza a premalo spontane igre. Ali pri tome se zaboravlja da je upravo telefon postao glavni instrument njihove spontane igre - ekvivalent nekadašnjeg dvorišta ispred zgrade ali punog dece svakog sekunda svakog dana i noći. Preko organizovanih obaveza roditelj kontroliše vreme provedeno u igri i druženju i dodatno, kada su sportovi u pitanju, kompenzuje manjak fizičke aktivnosti.
Stalno kontrolisanje šta deca na rade na telefonu i koliko vremena na njemu provode je popriličan teret za roditelja. Stoga, ko brine o telefonu a ne može da sprovede odgovarajući nadzor najbolje da ga ne kupuje. Kao i sa hranom, daleko lakše je ne unositi ga u kuću nego mu stalno odolevati. Ali, na taj način deca su lišena svih dobrih strana virtuelnog igranja, druženja i učenja. Umerenost u svemu, pa i mobilnom telefonu.